Saturday, November 24, 2007

Povodom dana Republike Bosne


24. novembar 2007. Povodom 25. novembra
DOMOVINO, SRETAN TI PRAZNIK!

Bosni
O Bosno moja, o jado moja, o zemljo moja!
O ti moj kameni i bijedni kršu
s kozama, panjima a mršavim konjima,
čija su leđa oglodali samari,
čije su noge iskrivili sjenari
kad su s planina kroz duboki snijeg
vukli teret težak, sitnom blagu hranu.
O ti moj gladni sušićavi raju
koliba, bunjišta, horoza i jare,
tebe ubijaju. Hoće da te nema
i stide se tebe. Tebe, Bosno majko!

I nije šuma, tvoj sjajni ogrtač,
bilo prvo Božansko ruho što vidjeh,
i nisu tvoji crni dijamanti
iz Kaknja, Breze, Zenice i Kreke
bili prvi nakit što me zimi kiti -
volim te i plačem, i plačem,
ali ne nad grobom
jer ti mrtva nisi,
nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom,

I nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom.
Bosno moja, moje tugovanje,
Bosno moja - tužno robovanje!
Bosno moja - ti ropkinja nisi,
dok planinom tvojom gorštak hodi,
dok u tebi živi pjesma o slobodi,
dok klokoće mandra u kotlu ijednom,
dok rijeke teku i potoci tvoji,
koji u žuboru, u svom vječnom pjevujavascript:void(0)
Bericht publiceren
u doline nose pjesmu, koja bodri
i - premda žalosno - ipak pjeva, pjeva,
pjeva našu pjesmu,
pjeva pjesmu Bosne,

Bosno moja, moje tugovanje,...

Enver Čolaković
pjeva sevdalinku.

Saturday, June 16, 2007

Makova vizionarska poruka

U zemlji u kojoj «se ne živi samo da bi se živjelo», u zemlji u kojoj se i «umire da bi se živjelo».

NA PUTEVIMA SA UZDIGNUTOM RUKOM MAK NAM JE ODSALO VIZIONARSKU PORUKU O ZEMMLJI BiH


Mehmedalija Mak Dizdar
« ...I RIJEČ REČENA U PUSTINJI OVOJ
NEMUŠTA I NIJEMA GUBI SE I NESTAJE

SAMO JE MOJ KRIK
ČVRST KAO OVAJ MOJ KAMEN
POSTOJAN I STALAN...»

Grob pjesnikov nije pod kamenom stećka.

Kamen pod kojim već vijekovima sanjare Kameni spavači iako oronuo i hladan, prebrodio je nalete bura i godina. Stoji razbacan posvuda, U BEZBROJNIM OBLICIMA DRUGIH STEĆAKA, da bude inspracija Makova ili nekih drugih, nadolazećih pjesnika. Nijednom, prije i poslije Maka, izgleda nije uspjelo da toliko istine «čuje» i vidi na crtežima na kojima su preslikani životi onih koji BiH smatraše svojom domovinom. Nijednom junaku drugih djela nije uspjelo kao Kamenom spavaču da toliko istine, ljubavi, jauka i usklika jasno predoči čitaocu koji se dotakne Makove poezije. Njegov ljudski i pjesnički krik, čvrst i kamen je svaki stih i pjesma u kojoj izbija spoznaja o porukama koje život odavde odašilja sve dalje i dalje, u čitav kosmos.
Pjesnik je uspio da iskaže svoju skrivenu i javnu istinu, svaku bol i patnju, svaku nepravdu i tegobu kroz koju prolaziše zemlja pjesnikova, ne samo u vrijeme pjesnikovog života, već mnogo ranije, a i poslije. Riječ je o BIH vijekovima bila, kako pjesnik kaže u stihovima napisanim na početku, «nemušta i nijema...». Gubila se i nestajala.

Ipak, pjesnik nije dao da njegova, pjesnička, riječ, inspirisana zemljom u kojoj je rođen, njegove spoznaje i iskustva o životu u BiH, O SUDBINAMA, TAVORENJIMA I SREĆAMA, BUDE nemušta i nijema...

Nizao je stih po stih o svojim snoviđenjima zemlje i nadanjima kao što je dijak iz prastarih vremena klesao u kamenu slike iz života u zemlji «....gdje je najnezahvalnije bilo doći, gdje je najjunačkije bilo naići, u zemlji u kojoj «se ne živi samo da bi se živjelo», u zemlji u kojoj se i «umire da bi se živjelo».
Pjesnik upravo kao taj čestiti dijak koji je ostavio trag u kamenu, ostavio je poeziju koja osvevremenjuje sve vrijednosti i patnje, nadanja i sudbine vijekovima ponavljane u zemlji za koju se čitav svijet od davnina pa do danas pita:

«Kto je ta? Što je ta? Odakle je ta? Kuda je ta? Bosna. Rekti!»

Mak Dizdar danima je obilazi stećke u Radimlji i na obrisima kamenim tražio mjesec i zvijezdu, srnu, sjekiru, cvijet ili podignutu ruku koja nije samo podignuta džaba, već svakome ko je vidi «kaže da stane i zamisli se nad svojim rukama». Rukama se branimo, stjećemo.

Ipak podignuta ruka Na stećku i u Makovoj poeziji može značiti i upozorenje da se ne dira zemlja i da se pusti na miru čovjek koji, kako pjesnik kaže u još jednoj svojoj pjesmi «na baštini svojoj tuždi». Svjestan mnogih bh drama kroz historiji, svjestan historijskih repriza tragedija svoga naroda, a svjestan i da ne smije o tome javno govoriti u vremenu u kojem je živio, pjesnik ipak pronalazi način da kroz svoju umjetnost riječi predoči svoju viziju i istina o životu u «hladnoj i gladnoj, posnoj i bosoj, ali zemlji prkosnoj od sna». Slovima u duši i slovima u tmuši pjesnik ovjekovječava slova sudbine i slova istine, a sve te riječi grade pjesnikove vizije. Njegovu viziju zemlje u kojoj je kako ističe u pjesmi «sve isti i jednako u kretanju svome» pjesnik predočava u svakom slovu, stihu i strofi. Bilo kojeg smisla u pjesmama da se dotakne naš um, spoznaje na kraju jedinu pravu istinu zvanu – Zemlja BIH. Podignuta ruka sa stećka kao da upozorava i svakog čitaoca, ne samo da stane i zamisli se nad svojim rukama i životom, već da stane i pročita «pradavnu i davnu istinu o tome da «i kroz sudbinske tišine Bijeli trak sjećanja probija oklop tmine».

Pjesnik je svjestan da «najdublje slovo u nama ćuti...», ali njegovo slovo i glas su ipak postali izraz kojim svaki čovjek, Bosanac i Hercegovac, i poslije pjesnika u ovoj zemlji može da oplemeni dušu i um na izvoru zvanom Makova poezija i svaki stih smatra opisom vlastite sudbine i života pod ovim parčetom neba pod kojim zapitani prolazimo svojim putevima pitajući se « da li u polju to nečiji klikovi ili krikovi,znaci onih koji su nekada prolazili i u bespućima ovim beznadno gazili u potrazi za bijelim cvijećem» hodeći preko Modrih rijeka, pa i dalje.

Pjesnik se, pak, uvijek svojim riječima vraćao zemlji u kojoj su « i oklopnik sa sjevera, i uhoda sa zapada, i robac sa juga» dolazili i rušili do temelja pjesnikov grad,sasjecali vinograd i trovali zdenac. Miran kao stanac kamen, poruku kroz pjesmu progovara, ne Mak samo u svoje ime, ne Kameni spavač ız prošlosti, nego to je poruka svakog koji živi u BiH, PJESNIK KAZUJE KROZ PJESMU:

«Ne rekoh li ti već jednom da o meni zaista ne znaš ništa-
da ne znaš ništa o mome luku i strijeli
da ništa ne znaš o mome štitu i maču...
Čekam te jer te znam
Doći ćeš opet jednoga dana..... Pa dođi
Navikao sam davno na tvoje pohode
Kao na neke velike bolesti
Što stižu iz daleka
Kao na goleme ledene i strašne vode
Što donosi ih sve jača
Ova noćna rijeka tmača.

Bez Makove poezije iz «Kamenog spavača» vjerovatno bi spoznaja ljudi o životu i sudbinama u našoj zemlji bila poput tmače. Zahvaljujući «slovu o izvoru...slovu o čovjeku..slovu o boli..i zapisima o zemlji...o odlasku..o štitu...o blagu.... čitalac ima bar tračak vizije pjesnikove koja bar za malo čini svjetlijim pogled prema nježnom i krhkom insanu koji treba da živi u zemlji u kojoj je «ruka u ruci, muka u muci», ali zemlji koja je bez obzira na svu patnju i bol, kroz vijekove prkosna od sna!

San taj i pjesnikova vizija o ljepotama i nadanjima koju svaki insan u našoj zemlji, pravedan i vjeran, ima. Tu viziju ističemo:

«S podignutom rukom do beskraja neba
STANI Velim suncu
Što tjeme mi prži
Velim zemlji čvrsto što me drži
Velim danu što opet odlazi
Velim zmiji drevnoj što okolo plazi....»

Iako se zbivanjima iz ne tako davne prošlosti zemlje Bosne pjesnikova vizija «drevne zmije» i «oklopnika po gradovima» obistinila, ona ubuduće treba da bude opomena i poruka» procvjetala u kamenu iz nekih bolnih ruku» koje podignute uvis , stalno insane u BiH trebaju da podsjete da se zapitaju i zamisle nad svojim rukama, ali i sudbinama, i nad ovom lijepom zemljom u kojoj se «čeka nova riječ za pravednika koji hodeći kroz zemlju izriče slova dižući glavu ka nebu».

Nakon stalno iščitavane najbolje zbirke poezije u našoj književnosti «Kameni spavač» mogu da kažem za kraj svoje mišljenje da je Mak sa podignutom rukom odaslao vizionarsku poruku o BIH, ne iz jednog vremena i jednoj generaciji, već svima koji treba da «čestito tavore» znajući
« za bezgranični prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sutra
Misleći o tebi».


Jasno nam pjesnik u ovim stihovima kazuje cilj svoje ljudske, ali i pjesničke vizionarske misije: Želio je ostavljajući iza sebe « stećak stiha» da ovjekovječi spoznaje o sudbinama i životima našeg naroda u našoj zemlji, ne iz jednog historijskog aspekta i vremena, već, povodeći se onom prastarom istinom da se u Bosni historija ponavlja,

Mak ostavlja za sva vremena «Kamenog spavača sa podignutom rukom» da stalno upozorava na život u ovoj zemlji.

Autor: Vernesa MANOV

Wednesday, March 21, 2007

Fatmirove pjesme Bosni

Fatmir Baći, esejist, prevodilac, mislilac i pjesnik

FATMIROVE PJESME BOSNI
Piše: Dr. Ferid MUHIĆ

Pjesnik! Ko je, uistinu, pjesnik? I kako prepoznati pjesnika!? A možda je još najteže pitanje: kako neko u sebi prepoznaje pjesnika!? Postoje li tajni znaci, biljezi od rođenja? Kao što su nekada, u pričama, prepoznavali u nekom djetetu carevića, pravog i istinskog prijestolonasljednika, budućeg cara? Jesu li i uz prepoznavanje pjesnika, povezana nekakva znamenja, ispiti, provjere; kakva su ona koja otkrivaju put do novog Dalaj Lame?

Priznajem smjesta da o tome ne znam ništa. Samo mi na um pada ona priča o Princezi na zrnu graha. Sjećate se: djevojka kojoj je modri pečat ostao ucrtan na njeznom stegnu poslije noći provedene na deset debelih i mehkih dušeka ispod kojih je, sasvim na dnu te raskošne postelje, bilo stavljeno jedno jedino zrno graha!? Nema tih dušeka koji bi odstranili nelagodu i samo jednog zrna graha na savršenoj i besprijekornoj puti prave princeze!

Tako i pjesnik: šta god postavili između njegove beskrajno osjetljive duše i nekog izvora bola, on će uvijek prepoznati bol, i neki modri pečat ucrtaće se u njegovu pjesmu. Takav je pjesnik Fatmir Baći.

Kad god pritisne na tu modricu, uvijek nešto izbije. Ponekad gnoj, katkad krv, a najčešće – pjesma!

Fatmir Baći je danas istaknuti albanski pisac, esejist, prevodilac, mislilac i pjesnik. A ono zrno graha zvano Bosna, ostavljano davno ispod više od stotinu i dvadeset godina-dušeka, žulja ga, pečat modri urezuje u sve što izgovori i napiše, kao dokaz njegove prinčevske pjesničke duše, kao potvrda njegovog bosanskog rodoslovlja!Fatmirovo zrno graha zove se Bosna! Njegove je iz Bosne prognala velika nevolja, onih davnih godina kada je izvršena aneksija, a Bosnu okupirala Austrougarska. Hudi jadi naveli su ih da krenu i sami ne znajući gdje: kuda ih noge nose i oči vode.

Zastali su u albanskom primorju. Učinilo im se još dovoljno blizu do izgubljene rodne grude! Bosnu su, činilo im se, mogli i doviknuti, sa tog brda, iznad Šijaka, na pola puta između Tirane i Drača. Tu su stali. Ukopali se. I noktima i zubima – dalje od Bosne nisu mogli ni zamisliti da krenu.

Tu se rodio Fatmirov sin Selim; tu se rodio i Fatmir, tu se rodio i Fatmirov otac, Selimov djed. A kroz njih, kao kroz korito od tesanog kamena stanca, ni za trenutak, nije prestao da se toči bistri mlaz bosanskog jezika. I Fatmirov otac i Fatmir najprije su progovorili na bosanskom, svom maternjem jeziku.
Fatmir Baći je danas istaknuti albanski pisac, esejist, prevodilac, mislilac i pjesnik. A ono zrno graha zvano Bosna, ostavljano davno ispod više od stotinu i dvadeset godina-dušeka, žulja ga, pečat modri urezuje u sve što izgovori i napiše, kao dokaz njegove prinčevske pjesničke duše, kao potvrda njegovog bosanskog rodoslovlja!

Od tog i takvog Fatmira, evo ove dvije pjesme! Ko ih vidi, vidio je Fatmira i u njemu - Bosnu! Svi oni koji su morali napustiti Bosnu, i milioni njihovih potomaka, gdje god bili rasuti svijetom, kada pročitaju ove dvije Fatmirove pjesme, više nikada neće htjeti da uklone ispod svojih dušeka ono zrno graha zvano Bosna, i s tim zrnom san će im biti najslađi.

Fatmir S. Bači

O Bosni, ako smijem!


Voda, davno bistra, napustila izvor.
Posustalo svjetlo, u akšam već tone.
Pade list sa grane, zagrli ga vihor.
Djecom, zaborav igra se po svome.

Povratka se plašim, zaplakaću, znam.
Pričala mi majka, da je tako bilo.
Pada tu junaštvo, kabur zemlji stran.
Bešike se tajim, ne smijem na krilo.

Budan trn stražari, izdao ga cvijet.
Snijegom drhti san, proljeće ga topi.
Svugdje stranac um, nestrpljiv ovaj svijet.
Lomi korak staze, kamen želje propi.

Proljeća se broje, behar meni kasni.
Vlažnu vatru palim, dimi a ne grije.
Odžak negdje preko, polako se gasi.
Stari žuti papir, vješto sušu krije.

Suza vrela jedna izmiješana kišom.
Vatrom teklo zlato, sad miruje hladno.
Riječi stiha žare, zima zimi dušom.
San bez sna od bjede, budan: java jadno!

Stara rana! Ne znam, prkosim il’ patim.
Uvrijedljivo bliska, boli, ponos budi.
Koracima malim, lažne zvuke pratim.
Ne stižem na dodir, ispeče mi grudi!

Suncokret i sunce, od jutra do mraka.
Istok - zapad, juriš, ljubomora kreće.
Dodajte i noć - sudbina je takva.
I tminom prema Bosni, eto nisam cvijeće!


Uspavanka

Još pamtim uspavanku,
Što pjevala si davno,
Nad mojom bešikom,
Bosno majko.

Nježna je bila.
Bistra.
Puna lijepih želja,
Pjesma.

Nekad,
U slatkom snu, Bosni me slala.
Sad zbog nje,
Ne mogu da zaspim.

Još pamtim uspavanku,
Što pjevala si davno…

Mila je srcu mome,
I još bih da je slušam.

Na krilu tvom,
Da se njišem.
Srećan bih bio,
Samo tu da zaspim.
Pa makar se,
Dok je vijeka
Nikad ne probudio

Saturday, March 17, 2007

Sarajevska molitva


Abdulah Sidran

Kumim te Bogom, veliki Boze,
skloni sa svijeta Zivotinje!
Neka preostane sve od macijeg roda,
moje sirotinjstvo neka preostane,
ali - skloni Zivotinje.

U pseci rod ne diraj,
ne dotici tice,
samo te molim, milosni Boze -
skloni Zivotinje.

Skloni Zivotinje, sa obronaka, skloni.
Skloni Zivotinje, preklinjem te Boze -
ali mi ne diraj svinji ni vepra, ne diraj
slavuja, ni kucnog sarenog pjevaca.

Ne diraj mi nista u sta je lijepo pogledati!
Ne diraj nista. Ali Zivotinje svakako skloni.

Mrava ne diraj, i marvu zanemari,
ali Zivotinje - skloni.
Gdje si ih metno, otuda ih skloni.
Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni.

Skloni ih, Boze,
i pomozi im, Boze.
Niko im, bez Tebe, pomoci ne moze.

Nema im nigdje stana ni stanista,
na oba svijeta - kuce ni kucista.

Skloni ih, Boze,
sa oba svijeta.
Skloni,
i pomozi.

Sve drugo mijenjam

Abdulah Sidran, Sve drugo mijenjamAbdulah Sidran

Nakon duge price o politici i ratu,
o uzrocima srpskog fasizma,
i pomoru sto ga,na oci Svijeta,
cini nad pitomim narodom dobrih Bosnjaka-
kazem novinaru iz Milana,
na svome italijanskom jeziku,
kako sam,ne tako davno,88.godine,
bio u njegovom gradu i izgovorio u sebi jednu,
nikad zapisanu pjesmicu.

Biste li se mogli sjetiti tih stihova,
ako Vam nije nelagodno,meni je
jako vazno,ja sam,znate,rodjen u Milanu?

Naturalmente,velim.Ja sve svoje stihove
pamtim,io sono-come si dice KAZNJEN?
Ja sam...sjecanjem nagradjen i kaznjen,
ono je moje jedino imanje,i nicega
drugog nemam,bas kao ni razloga
za nelagodu i stid.Ovako kazuje,nezapisana,
moja MOLITVA U MILANU:

UCINI DA UMREM
OVOGA CASA,BOZE.
SAMO OSTAVI
MOJE OCI
NA SVIJETU!
NEKA GLEDAJU
KAKO PIACOM DUOMO
PROLAZE ZENE.

Trajala je,u njegovom oku,
nekakva zdrava i plemenita tuga,
dok se moja bol,iz bosanskoga,
u njegov jezik pretakala.

Biste li danas-u svijetlu ovoga uzasa-
mijenjali nesto u Vasoj pjesmi?

Sve drugo mijenjam,
ali ne mijenjam nista,
ni slova jednoga,
u pjesmi o ljubavi i zudnji.

Pjesma Sarajevu

Mejli (Mehmed Kuranija 1713-1780)

Ja uzdisem kada se spomene mladina Sarajeva,
mene je sprzila vatra tuge za rastankom od Sarajeva.

Samo u raju moze biti njegova voda i zrak.
Kamo, srce, na cijelome svijetu grad ravan Sarajevu !

Kada dodje proljece, procvate svukud cvijece;
u rajski perivoj se pretvore ruzicaste baste sarajevske

Zar je cudo ako ga raju prispodobim ?
Sarajevska mladina si rajski mladici s Ridvanom.

Mislis da su rajske ljepotice stale po obali Kevsera
kada na Bendbasu izadje sarajevska mladina.

Baci jedanput pogled po seheru, kada iscvate behar;
izgledace ti da je svaki zakutak cistim svjetlom ispunjen,

Vrtovi lijepi, voda lijepa i ljepotice mile,
sve na jednom mjestu. Ne daj, boze, nikakve mane Sarajevu.

Neka ga uzviseni Bog cuva od svih nesreca:
nek bude unisten neprijatelj Sarajeva, ako ga bude bilo!

Teubei - Nesuh


Musa Cazim CATIC

Pokajanje jednog grijesnog pjesnika

Gospode, evo, na sedzdu ti padam,
Pred vjecnom tvojom klanjam se dobrotom
I molitve ti u stihove skladam,
Prosec: "Oh, daj mi smisao za ljepotom !"
Gospode, evo, na sedzdu ti padam.

Ti znas da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljecu ranom;
Al' ljudi, med sto pod jezikom nose,
Otrov mi dadose u bokalu p'janom,
Mada sam bio nevin poput rose.

I slavih Bakha kao sveto bice,
Veneri pete jezikom sam lizo -
Vlastitim zubom ja sam svoje zice
Komad po komad kao zvijer grizo
Slavec Bakha ko bozansko bice.

Svaciji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bjezahu,
I sve me ciste klonile se zene ...
Vaj, tesko je bilo meni siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.

Ja sada bjezim pod okrilje tvoje
I tvog Kur'ana, tvoje vjecne rijeci;
Gospode, grijehe odrijesi moje
I bolesnu mi dusu izlijeci -
Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.

Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku,
Demone sve sto moze da savlada ...
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku,
Gospode, razum prosvijetli mi sada !

Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem casom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine care -
O raspiri, mi stare vjere plamen! ...

Gospode, evo na sedzdu ti padam,
I kajem grijehe pod tvojom dobrotom -
I molitvu ti u stihove skladam,
Prosec: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!" -
Gospode, evo, na sedzdu ti padam! ...

Mora

Abdulah SIDRAN

Sta to radis, sine?
Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitas, u mome snu: sta to cinis, sinko?
O cemu, u snu, pjevas, sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kucu.
A sad nemam kuce. O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kuci, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.

Zapis o zemlji


Mak Dizdar

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki
A kto je ta sta je ta da prostis
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti
A zapitam odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostis jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostis
I hladna i gladna
I k tomu jos
Da prostis
Prkosna
Od
Sna

Bosna

Enes Kišević
Enes Kišević

Ti nisi više san
Ti si suza iz sna
Bossanium moja
Bossnium moja
Bolna mi ne bila.

Ti privjesak ničiji nisi.
Ni čest. Ni prćija.
Bosna si bila.
Bosna ćeš biti.
Bosna bosanska sva.

Osvajača tvojih silnih
Tko više i imena zna?
A ti si i dalje
Bossana moja
Bosna bosanska sva.

Bisseno, Bosseno,
Bosno moja,
Tko te svojatao ne bi
Kad su i voda i ptica
I cvijet
Bivak našli u tebi.

Ginut će za tebe
Bošnjak tvoj
Ma bila pod noktima sva
Da nikada više.
Bolna mi ne budeš
Suzo moja iz sna.