Saturday, June 16, 2007

Makova vizionarska poruka

U zemlji u kojoj «se ne živi samo da bi se živjelo», u zemlji u kojoj se i «umire da bi se živjelo».

NA PUTEVIMA SA UZDIGNUTOM RUKOM MAK NAM JE ODSALO VIZIONARSKU PORUKU O ZEMMLJI BiH


Mehmedalija Mak Dizdar
« ...I RIJEČ REČENA U PUSTINJI OVOJ
NEMUŠTA I NIJEMA GUBI SE I NESTAJE

SAMO JE MOJ KRIK
ČVRST KAO OVAJ MOJ KAMEN
POSTOJAN I STALAN...»

Grob pjesnikov nije pod kamenom stećka.

Kamen pod kojim već vijekovima sanjare Kameni spavači iako oronuo i hladan, prebrodio je nalete bura i godina. Stoji razbacan posvuda, U BEZBROJNIM OBLICIMA DRUGIH STEĆAKA, da bude inspracija Makova ili nekih drugih, nadolazećih pjesnika. Nijednom, prije i poslije Maka, izgleda nije uspjelo da toliko istine «čuje» i vidi na crtežima na kojima su preslikani životi onih koji BiH smatraše svojom domovinom. Nijednom junaku drugih djela nije uspjelo kao Kamenom spavaču da toliko istine, ljubavi, jauka i usklika jasno predoči čitaocu koji se dotakne Makove poezije. Njegov ljudski i pjesnički krik, čvrst i kamen je svaki stih i pjesma u kojoj izbija spoznaja o porukama koje život odavde odašilja sve dalje i dalje, u čitav kosmos.
Pjesnik je uspio da iskaže svoju skrivenu i javnu istinu, svaku bol i patnju, svaku nepravdu i tegobu kroz koju prolaziše zemlja pjesnikova, ne samo u vrijeme pjesnikovog života, već mnogo ranije, a i poslije. Riječ je o BIH vijekovima bila, kako pjesnik kaže u stihovima napisanim na početku, «nemušta i nijema...». Gubila se i nestajala.

Ipak, pjesnik nije dao da njegova, pjesnička, riječ, inspirisana zemljom u kojoj je rođen, njegove spoznaje i iskustva o životu u BiH, O SUDBINAMA, TAVORENJIMA I SREĆAMA, BUDE nemušta i nijema...

Nizao je stih po stih o svojim snoviđenjima zemlje i nadanjima kao što je dijak iz prastarih vremena klesao u kamenu slike iz života u zemlji «....gdje je najnezahvalnije bilo doći, gdje je najjunačkije bilo naići, u zemlji u kojoj «se ne živi samo da bi se živjelo», u zemlji u kojoj se i «umire da bi se živjelo».
Pjesnik upravo kao taj čestiti dijak koji je ostavio trag u kamenu, ostavio je poeziju koja osvevremenjuje sve vrijednosti i patnje, nadanja i sudbine vijekovima ponavljane u zemlji za koju se čitav svijet od davnina pa do danas pita:

«Kto je ta? Što je ta? Odakle je ta? Kuda je ta? Bosna. Rekti!»

Mak Dizdar danima je obilazi stećke u Radimlji i na obrisima kamenim tražio mjesec i zvijezdu, srnu, sjekiru, cvijet ili podignutu ruku koja nije samo podignuta džaba, već svakome ko je vidi «kaže da stane i zamisli se nad svojim rukama». Rukama se branimo, stjećemo.

Ipak podignuta ruka Na stećku i u Makovoj poeziji može značiti i upozorenje da se ne dira zemlja i da se pusti na miru čovjek koji, kako pjesnik kaže u još jednoj svojoj pjesmi «na baštini svojoj tuždi». Svjestan mnogih bh drama kroz historiji, svjestan historijskih repriza tragedija svoga naroda, a svjestan i da ne smije o tome javno govoriti u vremenu u kojem je živio, pjesnik ipak pronalazi način da kroz svoju umjetnost riječi predoči svoju viziju i istina o životu u «hladnoj i gladnoj, posnoj i bosoj, ali zemlji prkosnoj od sna». Slovima u duši i slovima u tmuši pjesnik ovjekovječava slova sudbine i slova istine, a sve te riječi grade pjesnikove vizije. Njegovu viziju zemlje u kojoj je kako ističe u pjesmi «sve isti i jednako u kretanju svome» pjesnik predočava u svakom slovu, stihu i strofi. Bilo kojeg smisla u pjesmama da se dotakne naš um, spoznaje na kraju jedinu pravu istinu zvanu – Zemlja BIH. Podignuta ruka sa stećka kao da upozorava i svakog čitaoca, ne samo da stane i zamisli se nad svojim rukama i životom, već da stane i pročita «pradavnu i davnu istinu o tome da «i kroz sudbinske tišine Bijeli trak sjećanja probija oklop tmine».

Pjesnik je svjestan da «najdublje slovo u nama ćuti...», ali njegovo slovo i glas su ipak postali izraz kojim svaki čovjek, Bosanac i Hercegovac, i poslije pjesnika u ovoj zemlji može da oplemeni dušu i um na izvoru zvanom Makova poezija i svaki stih smatra opisom vlastite sudbine i života pod ovim parčetom neba pod kojim zapitani prolazimo svojim putevima pitajući se « da li u polju to nečiji klikovi ili krikovi,znaci onih koji su nekada prolazili i u bespućima ovim beznadno gazili u potrazi za bijelim cvijećem» hodeći preko Modrih rijeka, pa i dalje.

Pjesnik se, pak, uvijek svojim riječima vraćao zemlji u kojoj su « i oklopnik sa sjevera, i uhoda sa zapada, i robac sa juga» dolazili i rušili do temelja pjesnikov grad,sasjecali vinograd i trovali zdenac. Miran kao stanac kamen, poruku kroz pjesmu progovara, ne Mak samo u svoje ime, ne Kameni spavač ız prošlosti, nego to je poruka svakog koji živi u BiH, PJESNIK KAZUJE KROZ PJESMU:

«Ne rekoh li ti već jednom da o meni zaista ne znaš ništa-
da ne znaš ništa o mome luku i strijeli
da ništa ne znaš o mome štitu i maču...
Čekam te jer te znam
Doći ćeš opet jednoga dana..... Pa dođi
Navikao sam davno na tvoje pohode
Kao na neke velike bolesti
Što stižu iz daleka
Kao na goleme ledene i strašne vode
Što donosi ih sve jača
Ova noćna rijeka tmača.

Bez Makove poezije iz «Kamenog spavača» vjerovatno bi spoznaja ljudi o životu i sudbinama u našoj zemlji bila poput tmače. Zahvaljujući «slovu o izvoru...slovu o čovjeku..slovu o boli..i zapisima o zemlji...o odlasku..o štitu...o blagu.... čitalac ima bar tračak vizije pjesnikove koja bar za malo čini svjetlijim pogled prema nježnom i krhkom insanu koji treba da živi u zemlji u kojoj je «ruka u ruci, muka u muci», ali zemlji koja je bez obzira na svu patnju i bol, kroz vijekove prkosna od sna!

San taj i pjesnikova vizija o ljepotama i nadanjima koju svaki insan u našoj zemlji, pravedan i vjeran, ima. Tu viziju ističemo:

«S podignutom rukom do beskraja neba
STANI Velim suncu
Što tjeme mi prži
Velim zemlji čvrsto što me drži
Velim danu što opet odlazi
Velim zmiji drevnoj što okolo plazi....»

Iako se zbivanjima iz ne tako davne prošlosti zemlje Bosne pjesnikova vizija «drevne zmije» i «oklopnika po gradovima» obistinila, ona ubuduće treba da bude opomena i poruka» procvjetala u kamenu iz nekih bolnih ruku» koje podignute uvis , stalno insane u BiH trebaju da podsjete da se zapitaju i zamisle nad svojim rukama, ali i sudbinama, i nad ovom lijepom zemljom u kojoj se «čeka nova riječ za pravednika koji hodeći kroz zemlju izriče slova dižući glavu ka nebu».

Nakon stalno iščitavane najbolje zbirke poezije u našoj književnosti «Kameni spavač» mogu da kažem za kraj svoje mišljenje da je Mak sa podignutom rukom odaslao vizionarsku poruku o BIH, ne iz jednog vremena i jednoj generaciji, već svima koji treba da «čestito tavore» znajući
« za bezgranični prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sutra
Misleći o tebi».


Jasno nam pjesnik u ovim stihovima kazuje cilj svoje ljudske, ali i pjesničke vizionarske misije: Želio je ostavljajući iza sebe « stećak stiha» da ovjekovječi spoznaje o sudbinama i životima našeg naroda u našoj zemlji, ne iz jednog historijskog aspekta i vremena, već, povodeći se onom prastarom istinom da se u Bosni historija ponavlja,

Mak ostavlja za sva vremena «Kamenog spavača sa podignutom rukom» da stalno upozorava na život u ovoj zemlji.

Autor: Vernesa MANOV