Đerzelezu Ale

Osedlaj najbržega ata,
najoštriju sablju opaši,
s majkom halali se brzo
i kreni, Đerzelezu Ale!
Prašinu otresi sa ruha
i čupavu podigni kosu
s očiju umrlih davno,
pa hitro izjaši iz groba
u borbu za opstanak Bosne!
U Džennetu ne miruj više,
ako si mu'min i junak,
majčine ne gledaj suze,
ako si ponosni Bošnjak.
S nebeskih kad modrih visina
snesu te meleki amo
do tvoga zapuštenoga groba,
nek at te već osedlan čeka.
Potegni buzdovan i sablju,
pa jurni kroz prašnjavu Bosnu
i gledaj, i bori se, Ale!
Nek te ne začude gladni,
poniženi, jadni i bosi
Bošnjaci u izlizan jaram
zapregnuti, kada ih spaziš.
Nek te ne začudi, Ale,
što nećes čaršije naći,
ni kule begovske, hane,
ni tople hamame, ni žene
u žaru, il feredži crnoj.
Nek te ne začudi, kada
u džamiji mjesto džemata
pronađeš konje i ovce:
to narodu oteti mal je
kog šejtanu daju u danak.
Ti samo razmahuj sabljom
i jaši kroz prašnjavu Bosnu,
neka te očaj bar vidi
i u tebe nasluti spas.
Kad dušmanin zaišće sablju
buzdovan i s prsa ti toke
i zlatni sahat i saruk
pa čak i kosu sa glave,
nedaj mu, nedaj mu, Ale,
već nastavi kružiti Bosnom.
Kad kao šugavi prosjak
u Džennet se materi vratiš,
reci joj: Ne strahuj majko
za svoga sina junaka,
veći su veći i jači Đerzelezi
danas Bošnjaci i hrabrije
danas se bore
jer žive i prkose vragu
dok smrt mu opaku slute.

Enver Čolaković
(16.oktobar 1950.)