Fatmirove pjesme Bosni

Fatmir Baći, esejist, prevodilac, mislilac i pjesnik

FATMIROVE PJESME BOSNI

Piše: Dr. Ferid MUHIĆ

Pjesnik! Ko je, uistinu, pjesnik? I kako prepoznati pjesnika!? A možda je još najteže pitanje: kako neko u sebi prepoznaje pjesnika!? Postoje li tajni znaci, biljezi od rođenja? Kao što su nekada, u pričama, prepoznavali u nekom djetetu carevića, pravog i istinskog prijestolonasljednika, budućeg cara? Jesu li i uz prepoznavanje pjesnika, povezana nekakva znamenja, ispiti, provjere; kakva su ona koja otkrivaju put do novog Dalaj Lame?

Priznajem smjesta da o tome ne znam ništa. Samo mi na um pada ona priča o Princezi na zrnu graha. Sjećate se: djevojka kojoj je modri pečat ostao ucrtan na njeznom stegnu poslije noći provedene na deset debelih i mehkih dušeka ispod kojih je, sasvim na dnu te raskošne postelje, bilo stavljeno jedno jedino zrno graha!? Nema tih dušeka koji bi odstranili nelagodu i samo jednog zrna graha na savršenoj i besprijekornoj puti prave princeze!

Tako i pjesnik: šta god postavili između njegove beskrajno osjetljive duše i nekog izvora bola, on će uvijek prepoznati bol, i neki modri pečat ucrtaće se u njegovu pjesmu. Takav je pjesnik Fatmir Baći.

Kad god pritisne na tu modricu, uvijek nešto izbije. Ponekad gnoj, katkad krv, a najčešće – pjesma!

Fatmir Baći je danas istaknuti albanski pisac, esejist, prevodilac, mislilac i pjesnik. A ono zrno graha zvano Bosna, ostavljano davno ispod više od stotinu i dvadeset godina-dušeka, žulja ga, pečat modri urezuje u sve što izgovori i napiše, kao dokaz njegove prinčevske pjesničke duše, kao potvrda njegovog bosanskog rodoslovlja!Fatmirovo zrno graha zove se Bosna! Njegove je iz Bosne prognala velika nevolja, onih davnih godina kada je izvršena aneksija, a Bosnu okupirala Austrougarska. Hudi jadi naveli su ih da krenu i sami ne znajući gdje: kuda ih noge nose i oči vode.

Zastali su u albanskom primorju. Učinilo im se još dovoljno blizu do izgubljene rodne grude! Bosnu su, činilo im se, mogli i doviknuti, sa tog brda, iznad Šijaka, na pola puta između Tirane i Drača. Tu su stali. Ukopali se. I noktima i zubima – dalje od Bosne nisu mogli ni zamisliti da krenu.

Tu se rodio Fatmirov sin Selim; tu se rodio i Fatmir, tu se rodio i Fatmirov otac, Selimov djed. A kroz njih, kao kroz korito od tesanog kamena stanca, ni za trenutak, nije prestao da se toči bistri mlaz bosanskog jezika. I Fatmirov otac i Fatmir najprije su progovorili na bosanskom, svom maternjem jeziku.
Fatmir Baći je danas istaknuti albanski pisac, esejist, prevodilac, mislilac i pjesnik. A ono zrno graha zvano Bosna, ostavljano davno ispod više od stotinu i dvadeset godina-dušeka, žulja ga, pečat modri urezuje u sve što izgovori i napiše, kao dokaz njegove prinčevske pjesničke duše, kao potvrda njegovog bosanskog rodoslovlja!

Od tog i takvog Fatmira, evo ove dvije pjesme! Ko ih vidi, vidio je Fatmira i u njemu - Bosnu! Svi oni koji su morali napustiti Bosnu, i milioni njihovih potomaka, gdje god bili rasuti svijetom, kada pročitaju ove dvije Fatmirove pjesme, više nikada neće htjeti da uklone ispod svojih dušeka ono zrno graha zvano Bosna, i s tim zrnom san će im biti najslađi.

Fatmir S. Bači

O Bosni, ako smijem!

Voda, davno bistra, napustila izvor.
Posustalo svjetlo, u akšam već tone.
Pade list sa grane, zagrli ga vihor.
Djecom, zaborav igra se po svome.

Povratka se plašim, zaplakaću, znam.
Pričala mi majka, da je tako bilo.
Pada tu junaštvo, kabur zemlji stran.
Bešike se tajim, ne smijem na krilo.

Budan trn stražari, izdao ga cvijet.
Snijegom drhti san, proljeće ga topi.
Svugdje stranac um, nestrpljiv ovaj svijet.
Lomi korak staze, kamen želje propi.

Proljeća se broje, behar meni kasni.
Vlažnu vatru palim, dimi a ne grije.
Odžak negdje preko, polako se gasi.
Stari žuti papir, vješto sušu krije.

Suza vrela jedna izmiješana kišom.
Vatrom teklo zlato, sad miruje hladno.
Riječi stiha žare, zima zimi dušom.
San bez sna od bjede, budan: java jadno!

Stara rana! Ne znam, prkosim il’ patim.
Uvrijedljivo bliska, boli, ponos budi.
Koracima malim, lažne zvuke pratim.
Ne stižem na dodir, ispeče mi grudi!

Suncokret i sunce, od jutra do mraka.
Istok - zapad, juriš, ljubomora kreće.
Dodajte i noć - sudbina je takva.
I tminom prema Bosni, eto nisam cvijeće!


Uspavanka

Još pamtim uspavanku,
Što pjevala si davno,
Nad mojom bešikom,
Bosno majko.

Nježna je bila.
Bistra.
Puna lijepih želja,
Pjesma.

Nekad,
U slatkom snu, Bosni me slala.
Sad zbog nje,
Ne mogu da zaspim.

Još pamtim uspavanku,
Što pjevala si davno…

Mila je srcu mome,
I još bih da je slušam.

Na krilu tvom,
Da se njišem.
Srećan bih bio,
Samo tu da zaspim.
Pa makar se,
Dok je vijeka
Nikad ne probudio