Virim kroz prozor otvorene duše i gledam u bezdan.
Tišina vrišti poput glasova vječnih besmrtnika.
Budi moj san. San koji živi kao vječno svjetlo.
San, koji se zove Bosna.
Ona, čiji je život sjedio na ivici otvorenog prozora i gledao smrt u oči.
Život, koji danas treperi u očima neznanih duša jedne domovine.
Moje domovine.
Još jednom ću se sjetiti svega što nam je dala.
Svake noći prosute po nebeskom svodu, svake želje za novim svitanjem.
Neke duše, sretne u vjeri života, ili možda onog što je svima uvijek i bila -jedna vječna ljubav, vječna majka.
Na kraju ću ipak ugledati svoje osjećaje razlivene po papiru i shvatiti da za Bosnu riječi ne postoje.
Svaka je sitna i nevidljiva i ne može obuhvatiti bujicu mojih misli.
Mada vrijedi pokušati. Mada vrijedi voljeti ono neopisivo.
Domovinu.
I onda, kad zatvorim oči vidjet ću njenu bol, ali ću je pustiti da ostane nezaboravna.
Vidjet ću prkos u životu i smrti.
Vidjet ću ono što postoji, ponosno i besmrtno - Bosnu.
Adla Velagić
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
No comments:
Post a Comment